Pavle Terzić.
Priče koje se slušaju.
Pavle Terzić o filmu „Bajka bespovratnog vremena“, sećanju scene i DJ setu kao narativu.
Pavle Terzić
Od prvog susreta sa Jeffom Millsom do razgovora sa ljudima koji su gradili domaću scenu: Pavle Terzić povezuje lično muzičko iskustvo sa klupskim pamćenjem. Govori o emociji koju film pokušava da sačuva, o muzici kao zajedničkom jeziku i o tome zašto je važno ponovo pažljivo slušati.
Pavle Terzić je pozorišni i filmski reditelj, DJ i autor filma „Bajka bespovratnog vremena“. U razgovoru o srpskoj rejv kulturi spaja priče ranijih generacija sa sopstvenim odnosom prema selekciji i strukturi DJ seta. Prateće arhivske fotografije potiču iz materijala koje je dostavio za intervju.
Od Aviciija do Jeffa Millsa

Rekli ste da ste odrastali uronjeni u ovu kulturu. Koja uspomena najbolje oslikava trenutak kada vas je ona prvi put privukla?
Moji prvi ozbiljniji susreti sa noćnim životom počeli su početkom druge decenije novog milenijuma. Elektronsku muziku sam u tom trenutku uglavnom povezivao sa popularnim EDM izvođačima, koji su u to vreme bili najvidljiviji među tinejdžerima. Sećam se da sam sa šesnaest godina otišao na svoj prvi EXIT festival kako bih slušao dragog Aviciija, a da sam se već naredne godine vratio i otkrio Jeffa Millsa. Ta promena perspektive predstavljala je mnogo više od obične promene muzičkog ukusa.
Minimalistički zvuci, ispresecani snažnim udarcima činela i basom koji je pretio da pomeri sve oko sebe, bili su sasvim dovoljni da se dogodi ljubav na prvi pogled. Godine koje su usledile samo su produbile tu fascinaciju, oblikovale moj muzički senzibilitet i postepeno me dovele do trenutka kada će nastati „Bajka bespovratnog vremena“.
Sačuvati sećanje scene
Šta ste najviše želeli da sačuvate filmom „Bajka bespovratnog vremena“ o srpskoj rave kulturi?
Kada sam kao mlađi adolescent zakoračio u svet elektronske muzike, često sam se susretao sa starijim istomišljenicima koji su o počecima svog klabinga govorili sa velikom euforijom, ali i nostalgijom. Njihove priče, koje su neretko zvučale poput urbanih legendi, odmah su me zaintrigirale te sam vrlo brzo poželeo da izađem iz okvira ličnih sećanja i da razumem istorijske okolnosti u kojima je naša scena nastala.
Važno je imati u vidu da je Srbija tokom devedesetih godina bila obeležena ratovima, međunarodnim sankcijama, ekonomskim slomom i gotovo potpunom međunarodnom izolacijom. U takvom društvenom ambijentu, koji su karakterisali politička nestabilnost, opšta neizvesnost i urušavanje dotadašnjih vrednosnih sistema, klupska kultura dobila je i jednu širu društvenu dimenziju. Za generacije mladih ljudi, elektronska muzika predstavljala je mnogo više od zabave. Bila je način povezivanja sa svetom od kojeg je zemlja bila odsečena, ali i prostor slobode, individualnog izražavanja i pripadnosti jednoj univerzalnoj kulturi.
Istražujući pomenutu građu, zaključio sam da je jedan od najvećih paradoksa zapravo činjenica da je klupska kultura u velikom delu Evrope već krajem osamdesetih počela da se integriše u komercijalne tokove, dok su ratovi, sankcije i društvena devastacija u Srbiji usporili njenu industrijalizaciju na ovim prostorima. Tako je, paradoksalno, nastao jedan manje komercijalizovan i, u izvesnom smislu, neokaljan oblik klabinga. Muzika i klubovi mnogima su predstavljali i svojevrsno utočište od surove svakodnevice, prostor eskapizma u kojem je makar na nekoliko sati bilo moguće ostaviti stvarnost iza sebe.
S druge strane, uprkos gotovo potpunoj izolaciji, u Beograd su dolazila neka od najznačajnijih imena tadašnje elektronske muzike, poput Laurenta Garniera, Mobyja, The Prodigyja i mnogih drugih. Ljudi su, uz mnogo improvizacije, entuzijazma i onoga što bismo narodski nazvali „štapom i kanapom“, uspeli da izgrade jednu scenu, te sam još jednom dobio potvrdu da novac nije nužno preduslov za stvaranje nečeg vrednog.
Muzika je počela da se gleda, dok su slušalice postale modni aksesoar.
Emocija na ekranu

Šta je najteže preneti filmom o rave žurci nekome ko nikada nije imao priliku da je doživi?
Čovek je, pre svega, socijalno biće. Potreba za pripadanjem i razmenom energije duboko je utkana u našu prirodu. Na neki način, i naša srca kucaju u ritmu. Kada se taj prirodni ritam susretne sa muzikom, a pokret, ples i prisustvo drugih ljudi postanu deo jedne zajedničke celine, događa se nešto posebno. Pojedinačne energije počinju da se prepliću i nastaje nešto najbliže ritualnom iskustvu, trenutak u kojem muzika postaje zajednički jezik, a ples komunikacija koja ne zahteva reči.
S tim u vezi, atmosferu jedne žurke moguće je dočarati slikom, svetlom i zvukom, ali je mnogo teže preneti ono što se događa unutar čoveka, osećaj koji ga vezuje za muziku, prostor i ljude sa kojima deli taj trenutak.
Kada sam počeo da stvaram „Bajku bespovratnog vremena“, sebi sam postavio samo jedan zadatak, da emociju ljudi koji žive ovu kulturu prenesem na ekran. Nisam želeo da donosim presude i tražim antagoniste, već da prvenstveno dam prostor ljudima bez čijeg rudarskog rada domaća scena ne bi ni postojala. Zato mi je posebno drago kada nakon projekcije razgovaram sa ljudima koji nikada nisu bili u klubu, ali koji nakon gledanja filma očigledno požele da u budućnosti dožive jedno takvo iskustvo.
Set kao scenario
Kada sastavljate muzički miks, šta čini da novootkrivena ploča postane deo priče koju želite da ispričate?
Puštanje muzike vidim kao nešto najbliže pisanju scenarija, samo što se, umesto scena i dijaloga, DJ set sastoji od određenog broja numera, odnosno muzičkih celina koje, poređane u određenom nizu, takođe oblikuju jedan narativ, baš kao scene u filmu.
S tim u vezi, za mene dobar DJ set mora da ima svoj početak, sredinu i kraj, sa svim onim trenucima iščekivanja, iznenađenja, uspona i padova koji jednu priču čine živom. Baš kao što rečenica u tekstu ili scena u filmu imaju svoje mesto u široj narativnoj celini, tako i svaka numera u jednom dobrom setu mora da ima svoju ulogu, jer dobra selekcija, na kraju, nije samo niz dobrih tema, već priča koja nastaje njihovim međusobnim odnosom.
S druge strane, oduvek sam smatrao da insistiranje na žanrovskim i podžanrovskim odrednicama može da postane velika barijera za jednog DJ-a. Zbog toga težim eklektičnijem pristupu, kako samom puštanju muzike, tako i njenom istraživanju. Posebno volim sporije, duboke i tople tonove, koje rado spajam sa hladnim i melanholičnim modulacijama. Privlači me spoj gotovo hipnotičke jednostavnosti techna i melodijske kompleksnosti house aranžmana, jer upravo u njihovom susretu nastaje jedna posebna vrsta muzičke naracije.
Pored digitalnih izdanja, nastojim da, koliko mi mogućnosti dozvoljavaju, postepeno gradim i svoju kolekciju vinila. Ipak, važno je napomenuti da je moj dosadašnji DJ izraz ostao pretežno vezan za digitalni format, tako da sebe za sada pre svega doživljavam kao digitalnog DJ-a.
Ponovo slušati

Šta biste najviše voleli da mlađa osoba, koja kroz ovaj projekat tek otkriva klupsku scenu, ponese sa sobom?
Jedna veoma draga i meni važna osoba u životu (B.P.), ujedno i jedan od mojih najcenjenijih muzičkih senseija, jednom mi je rekla… da se čitava magija dobrog DJ-inga zapravo krije u izboru tema i njihovom redosledu, te da je cela poenta da dve ili više traka sviraju kao jedna, tako da publika nikada ne oseti gde jedna počinje, a druga se završava.
Hiperdigitalizacija i ekspanzija DJ opreme dovele su do toga da se albumi produciraju za jedno popodne, dok veoma popularni DJ-evi ponekad ne poznaju čak ni osnove beatmatchinga. Muzika je počela da se gleda, dok su slušalice postale modni aksesoar.
S tim u vezi, bilo bi dragoceno kada bi ljudi generalno ponovo počeli da pažljivo slušaju muziku.
Pavle Terzić
Interview by email · Editorial and image art direction: SCENE:ID. Srđan Veljović · Igor Marinković · Pavle Terzić / supplied film artwork · Poster: Dejan Vučetić Vuča